Priče su svuda oko nas. Skrivene u kamenu drevnih gradova, u šapatima vjetra koji prolazi kroz ruševine, u očima onih koji su vidjeli previše. Pričanje priča pokreće svijet, a ja sam u svojoj duši pripovjedač.
Odrastao sam uz more, okružen poviješću koja nikada nije bila mrtva – samo uspavana, čekajući da je netko probudi. Nisam povjesničar u akademskom smislu, ali povijest dišem, osluškujem i pretačem u riječi. Sklapam dijelove mozaika, spajam zaboravljene niti i tražim glasove onih koji su izblijedjeli s vremenom.
Pišem povijesnu fikciju, ne zato što želim ponoviti ono što već piše u knjigama, već zato što želim udahnuti život ljudima koji su hodali ovim svijetom prije nas. Jelena Križarica, carica i hodočasnica, čiji put vodi od Brača do Jeruzalema. Petar Kružić, ratnik koji nije znao za predaju i čije je ime vječno uklesano u bedeme Klisa. Dioklecijan, umoran od moći, sjedi u sjeni svog carskog vrta i postavlja si pitanje – jesu li svi njegovi bogovi nijemi?
Kroz fikciju nastojim oživjeti vrijeme bez riječi i ispuniti povijesne rupe pričama u koje vjerujem.
Ali prošlost nije jedino što me zanima. Priče su i u sadašnjosti, u koracima koje činimo, u mjestima koja posjećujemo, u ljudima koje susrećemo. Kao turistički vodič i voditelj putovanja, ne vodim samo ture – vodim ljude kroz priče koje se ne nalaze u vodičima.
Godinama sam pisao pod različitim imenima, lutao između poezije, proze, satire. Šjor Farabut, moj alter ego, izrugivao se apsurdima svijeta, smijao se tamo gdje su drugi šutjeli. Poezija mi je bila bijeg, a noir fikcija način da se suočim s najmračnijim dijelovima ljudske prirode.
Vjerujem da svaki put krije zagonetku i svako mjesto poneku neispričanu priču.
Potražimo ih zajedno.